Rad Dimenzije linije povezuje dvije razine procesa: zvučnu modulaciju svjetlosti putem ljudskog glasa te optičko razotkrivanje prostorne dinamike. Glazbena kompozicija napisana za ovo djelo oslanja se isključivo na ljudski glas, koji izvodi stihove rimskog filozofa i pjesnika Lukrecija (oko 99. pr. Kr. – oko 55. pr. Kr.) iz djela O prirodi stvari, jednog od najranijih filozofskih tekstova koji promišlja svjetlost, čestice i materiju.

Posebno konstruiran uređaj prenosi zvučne oscilacije izravno na snop svjetlosti, uzrokujući njegovo titranje. Tri mikroskopske kamere bilježe snop iz različitih kutova te projiciraju njegovo gibanje i kretanje čestica prašine aktiviranih suptilnim strujanjima zraka, čineći inače nevidljive prostorne dinamike osjetilno prisutnima.

Dimensions of the Line brings together two interconnected processes: the acoustic modulation of light through the human voice and the optical revelation of spatial dynamics. The musical composition written for the work relies exclusively on the human voice, performing verses by the Roman philosopher and poet Lucretius (c. 99 BCE – c. 55 BCE) from On the Nature of Things, one of the earliest philosophical texts to reflect on light, particles, and matter.

A specially constructed device transfers sound oscillations directly onto a beam of light, causing it to vibrate. Three microscopic cameras capture the beam from different angles and project its motion along with the movement of dust particles activated by subtle air currents, rendering otherwise invisible spatial dynamics perceptible.

Je li ovo život? propituje ideju suvremenog spomenika i ispituje što uopće definira živa bića. Rad se pojavljuje u obliku roja sferičnih robotskih objekata koji se kreću i međusobno djeluju prema Boids algoritmu (kolektivno ponašanje jata).

Kao modularni sustav, instalacija može varirati u broju porculanskih sfera, koje se istodobno suprotstavljaju publici i na nju reagiraju, tvoreći kontinuirani sustav povratne sprege u kojem ljudi i roboti naizmjenično postaju promatrači, akteri i podaci. Spajanjem anorganske forme s ponašanjem nalik životu, rad postavlja razliku između živog i neživog kao nestabilnu, povijesno uvjetovanu kategoriju te poziva na promišljanje novih simbiotskih odnosa između ljudi i tehnoloških sustava.

Is This Life? questions the idea of the contemporary monument and examines what defines living entities. It takes the form of a swarm of spherical robotic objects that move and interact according to the Boids algorithm (collective flocking behaviour).

As a modular system, the installation may vary in the number of porcelain spheres used, which simultaneously confront and respond to the audience that forms a continuous feedback system in which humans and robots alternately become observers, agents, and data. By combining inorganic form with life-like behaviour, the work frames the distinction between living and non-living as an unstable, historically contingent category and invites reflection on emerging symbiotic relationships between humans and technological systems.